≫ 

Njegov ljubimac je kokoška. Sad se ošišao i uplašio da ga neće prepoznati. Međutim... (VIDEO)

 ≫ 

Najbolji prijatelj dečaka Mejsona je kokoška koju je nazvao Love Bird, a pošto se ošišao, nije bio siguran da će ga prepoznati

Poštovani čitaoci,
Molimo vas da se pridržavate sledećih pravila za pisanje komentara:

  • Neophodno je navesti ime i e-mail adresu u poljima označenim zvezdicom, s tim da je zabranjeno ostavljanje lažnih podataka.
  • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, pretnje i govor mržnje na nacionalnoj, verskoj, rasnoj osnovi ili povodom nečije seksualne opredeljenosti neće biti objavljeni.
  • Prilikom pisanja komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima.
  • Tekst komentara ograničen je na 1500 karaktera.
  • Nije dozvoljeno postavljanje linkova odnosno promovisanje drugih sajtova kroz komentare, te će takve poruke biti označene kao spam, poput niza komentara istovetne sadržine.
  • Komentari u kojima nam skrećete pažnju na propuste u tekstovima neće biti objavljeni, ali će biti prosleđeni urednicima, kao i oni u kojima nam ukazujete na neku pojavu u društvu, ali koji zahtevaju proveru.
  • NAPOMENA: Komentari koji budu objavljeni predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, to jest nisu stavovi redakcije Telegrafa.
Odgovor na komentar korisnika Раднаскела
Ime je obavezno
E-mail adresa je obavezna
E-mail adresa nije ispravna
*otkucano <%commentCount%> od ukupno <% maxCommentCount %> karaktera
Komentar je obavezan

<% message.text %>

Komentari

  • Раднаскела

    22. septembar 2016 | 12:38

    Мој љубимац је био петао Пип, живео је у мом дворишту на Звездари и супер смо се дружили док му нису набавили и две коке. Од тада смо имали несугласице и туче. Ех, пусте жене...

  • ns

    22. septembar 2016 | 10:13

    Ovo je prelepo,čista emocija sa obe strane ...a i petao reaguje ljubomorno.Ovo me seca na moje detinjstvo,koje sam provela na selu.Imala sam i kucu i macu,ali i moju ljubimicu -kokicu,kako sam je ja zvala.Uvek je boravila u delu dvorišta sa ostalim kokama i dosta udaljenom od samog ulaza.Kad bih došla iz škole ili htela da je hranim iz moje ruke ,bilo je dovoljno da je zovnem-kokice,kokice...i ona se odmah izdvajala od ostalih i dolazila do mene da jede i da je pomilujem...tada bi nekim svojim glasom izražavala svoje zadovoljstvo.To se isto dogadjalo i kad je ostarila i oslepila...dolazila bih trčeći kad čuje moj glas.Ta veza između nas dve je čudesna i prelepa...kad je uginula dugo sam plakala...

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA