POBEGAO IZ JASENOVCA PA PRAVO U ŠUMU: Ovaj partizan je bio prvak Kraljevine Jugoslavije u stonom tenisu, ali i još nešto (FOTO)
Zlatko Vajler je sa nepunih šesnaest godina predstavljao Kraljevinu Jugoslaviju na Svetskom prvenstvu u stonom tenisu koje se 1931. godine održavalo u Budimpešti, a nekoliko godina kasnije je postao i državni prvak. Pored toga, bio je Jevrejin. 21. juna 1941. počeo je njegov lični pakao, a tako i naša priča
Zlatko Vajler se rodio u Sušaku 1914. godine, a sa nepunih šesnaest predstavljao je našu zemlju na Svetskom prvenstvu u stonom tenisu održanom u susednoj nam Mađarskoj. Bio je takođe i prvak Kraljevine Jugoslavije u ovom sportu, a bavio se i gimnastikom.
Zlatko Vajler je pored toga bio još nešto: Jevrejin. Premda se krajem tridesetih godina već suočio sa narastajućim antisemitizmom i povicima "Ubij Židova!" po sportskim dvoranama, nije tome pridavao preteranu pažnju. Kako je sam kasnije pričao, živeo je u uverenju da pošto nikoga nije povredio, pošto je bio pošten i dobar prema drugima, da ga nikakvo zlo neće zadesiti.
Onda je došao 21. jun 1941. godine i početak osam stotina dana dugog puta kroz pakao. Tada su po njega došla dva ustaška agenta; po njega i, ispostaviće se, po mnoge druge Jevreje iz Zagreba i okoline.
Prošao je kroz mnoge sabirne centre i logore, a na kraju je završio u sistemu Jasenovca. Šta je sve proživeo, kakve strahote, mučenja, šta je sve video (kaže da je Srbima bilo gore nego njima), već možete i da zamislite. Brat mu je zaklan u Zvonari, a više od dvadeset rođaka ubijeno na ovaj ili onaj način.
O begu je sa grupom prijatelja počeo da razmišlja već početkom 1942. godine, ali je konačna odluka o pokušaju da uteknu pala juna 1943. kada su ustaše odlučile da sve Hrvate iz Jasenovca prebace u Staru Gradišku, a sve Jevreje iz Stare Gradiške u Jasenovac, što je sugerisalo da će ih pobiti i da više nemaju šta da izgube.
(Da, ogroman broj zatočenika u jasenovačkom sistemu logora su bili Hrvati, normalni Hrvati. Evo još jedne informacije: oko 10.000 Hrvata iz okoline Siska spasilo je srpsku dečicu iz ustaških logora usvajanjem, iako su kasnije ustaše znale da ih ubijaju i kažnjavaju zbog te humanosti. Pominjemo ovo zbog glupe predrasude da su "svi Hrvati bili ustaše".)
Zlatko Vajler je sa dva druga (Pavelom Lerkovićem i Antom Đurašinovićem) pobegao 4. septembra oko 23 časa, ali se Đurašinović vratio nazad jer je shvatio da neće moći da prepliva Savu. Oko 5 časova ujutru stigli su do ivice šume na Prosari i ugledali usamljenu kućicu. Odlučili su da okušaju sreću. U njoj je živela starica, Hrvatica, koja je odmah postala sumnjičava.
— Da niste vi, djeco, pobjegli iz Jasenovca? — upitala ih je.
Šta će, kud će, priznali su. A ona je, na njihovo veliko iznenađenje, odmah iznela pred njih toplo mleko, hleb i med, i počela da ih zapitkuje šta će dalje. Oni joj kažu: hoće u partizane.
Slučaj je hteo da njena snaja bude partizanski kurir; ponudila im je pomoć, oni su pristali, baka je nestala i posle pola sata se vratila sa devojkom koja ih je istog dana odvela do štaba odreda. Samo dvanaest sati nakon bega bili su u partizanima i jeli svoj prvi partizanski ručak.
Sutradan je počela popuna boraca za legendarnu Prvu proletersku brigadu, a njih dvojica su se prijavili i krenuli na put preko Bosne i Dalmacije da se pridruže toj formaciji, i da u njoj ostanu do kraja rata.
Tako je Zlatko Vajler, državni stonoteniski prvak, ušao u redove Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ), i tako je nastala ona fotografija na vrhu teksta, negde u središnjoj Bosni, verovatno 1944. godine. Kasnije je dogurao do čina pukovnika Jugoslovenske narodne armije.
(O. Š.)
Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.
Н. С
И мој отац је био у Јасеновцу. Два пута је био девети, и једном једанаести, а изводили су на стрељање. сваког ДЕСЕТОГ. Шта је преживљавао код тог бројања, само Бог и он знају?. Побегао је и он из Јасеновца у партизане. Имао је само 20год. Преживео је пакао рата, са безброј рана и контузијом. Вожен на Сицилију ради опоравка. Поживео је 62 год и више нажалост дуго, није међу нама. Нека му је опрост греха и лака земља.
Podelite komentar
ljubica
moje roditelje su internirali i bili u teskim uslovima u podrumu neke kuce pod izgovorom da su u kucnom pritvoru.majka mi je bila u drugom stanju sa mnom.dva brata nikola i dusan u mukama su umrli .ja sam se rodila 1940 sedmog decembra a sestra vera koja je imala nepune cetiri godine 1941na sam dan sv Ignjatije drzeci mene u krilo uplasila se a vec je bila bolesna. moj otac i majka provukli se kroz zice i otisli u partizane i vratili se samnom u kucu koja nam je bila spaljena. posle rata je pokupio koske svoje dece i sahranio uz svestenika sa mojom majkom i tajnom.onda poceo je opet drugi pakao jedva je izbegao goli otok.otac mu je poginuo na solunskom frontu a deda prota ih njih cetvoro odgajao.nike bio nikada clan partije nego castan i idealista.ziveo je za narod i ziveo je do 66godine starosti u dusi je patio i umro je trazio je da ja budem pored njega jervsam prezivela moje prve dana zivota u internaci .
Podelite komentar