STRAVIČNE ČETNIČKE DEPEŠE: Đenerale Dražo, odrali smo tri živa katolička popa! (FOTO)

Ako ste se nekada zapitali kako se Hrvati usuđuju da stavljaju znak jednakosti između ustaša i četnika, pročitajte ovaj tekst i možda će vam biti jasno

Pred vama su faktografski dokumenti, pre svega depeše između đenerala Dragoljuba Mihailovića i njegovih podređenih komandanata. Ne treba ih gledati nikako drugačije. Ne radi se o "bapskim" pričama, ovo nije "rekla-kazala".

Četnici su svoje zločine u dobroj merili činili iz osvete, zbog ustaških prema Srbima (što ih naravno nikako ne opravdava), a njihova kolaboracija sa Italijanima i kasnije sa Nemcima je proizvod tvrdog ubeđenja da su komunisti veći neprijatelj od okupatora, što je u konačnici Dražu i četnike koštalo svega za šta su se borili: i kralja i otadžbine. Pokazalo se da je demokratsko, opštejugoslovensko i beskompromisno antiokupatorsko delovanje bilo jedino plodno, pa i normalno.

6. avgusta 1942. godine major Petar Baćović, do samo nekoliko meseci pre toga šef kabineta Nedićevog ministarstva unutrašnjih poslova a u tom trenutku četnički komandant operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine, šalje svojim podređenima sledeću depešu:

"Komandanti brigada dostaviće spiskove iz kojih da se vidi, ime i prezime, greške koje imenovani čini, kakav ugled uživa u narodu, mišljenje komandantovo kakav bi utisak ostao u narodu ako bi imenovani jednog dana nestao. Ova komanda kad dobije sve potrebne podatke donosiće rešenje da se prema pojedincima primeni slovo 'Z'. Komandant brigade po prijemu naređenja da se izvesno lice stavi pod slovo 'Z' dužan je u roku od 24 sata pomoću trojki istog likvidirati — ubiti. Ovo likvidiranje-ubijanje ima biti isključivo klanje kamom."

"Staviti pod slovo z" je eufemizam za "zaklati". Teško je zamisliti da novopečeni četnički komandant izdaje ovakvo naređenje bez instrukcija Dragoljuba Mihailovića.

Isti akter, major Baćović, 18. avgusta javlja Draži da je uspeo da podmiti italijanskog pukovnika kako bi ovaj zatvorio oči pre četničkim napadom na Foču, a protiv NDH. To je još uvek više nego u redu, s obzirom prirodu ustaškog režima.

Međutim, Jevđević i Baćović šalju Draži zajednički izveštaj o Foči i kažu: "Na žalost i ako je Branko izdao naređenje da se ne diraju žene i djeca jedan deo trupa nije to slušao pa je oko 300 žena i dece platilo glavom".

Uprkos ovome, delegacija fašističke Italije je utvrdila da četnici nisu činili nikakve zločine.

23. avgusta u tom trenutku načelnik Operativnog odseka Dražine Vrhovne komande Zaharije Ostojić (kasnije komandant Istaknutog dela VK) šalje depešu đeneralu Mihailoviću:

"Juče završio akciju do Ustikoline i grebena Jahorine. Po dosadašnjim podacima 1.000-3.000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, ali još bolji pljačkaši, izuzev Pavla. Pad Foče ima dobrog odjeka. Muslimani u masama beže u Sarajevo. Sada su zadovoljni."

Narednog meseca 1942. godine, u septembru, Baćović šalje novi izveštaj Mihailoviću, stravičan po svojoj prirodi, a vezan za njegovo putešestvije po Hercegovini.

On kaže: "Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su 30. avgusta preko Ljubuškog, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo odrano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni."

3. septembra Draža Mihailović mu odgovara: "Zadovoljan sam sa vašim izveštajem o izbijanju na more. Iskoristite ovu akciju da se postavi siguran kanal za vezu sa Dinarskom divizijom. Posle ovoga za najkraće vreme Vi zajedno sa dinarcima treba da raščistite prostoriju između: Mostar — Konjic — Visoko — Travnik — Jajce — Livno. Dinarce postaći na jači rad i što hitniju organizaciju i aktivnu borbu protiv komunista i ustaša".

Dva dana kasnije, Baćović je malo konkretniji: "Naknadno dodajem, u vezi odlaska naše kaznene ekspedicije u Ljubuški i Imotski, da su naši četnici između Ljubinja i Vrgorca oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina naviše. Žene i deca ispod 15 godina nisu ubijana. 17 sela je potpuno spaljeno".

U skladu sa prethodnom depešom, stiče se utisak da Baćović sve Hrvate izjednačava sa ustašama.

Zanimljivo, između ove dve depeše, Zaharije Ostojić šalje Draži poruku da je zbog legalizacije (odnosno stavljanja u nemačke okvire i pod Nedićevu vladu) "borbeni duh opao, disciplina takođe", a da su "plate donele kocku i pijančenja", da su se "starešinama osladili Nedićevi činovi", i da nisu retki ni "prijateljstva i lumperaj sa okupatorom".

2. januara 1943. godine Draža šalje depešu Petru Baćoviću: "Povodom projekta za raščišćavanje Turske u oblasti Čajniča naredio sam Pavlu da sa Vojom (Lukačevićem) izvrši potrebne pripreme za polovinu januara".

Osam dana kasnije, Pavle Đurišić javlja đeneralu Mihailoviću o akciji u okolini Bijelog Polja, u kojoj je uništeno ukupno 33 sela: "Žrtve: Muslimana boraca oko 400, žena i dece oko 1000". Narednog meseca je nastavljeno "čišćenje" terena, pa tako Đurišić javlja Draži da je ubijeno sve što nije uspelo da se skloni, "bez obzira na pol i godine starosti".

Mihailović, u tom trenutku sa svojim štabom u blizini Kolašina, šalje sledeće depeše.

1. februar: "Pavle krenuo u pravcu Branka i usput čisti sve pred sobom. Naša akcija ima zamah čišćenja cele Bosne".

2. februar: "Preko Ostojića upućene su snage koje moraju sada preko Sandžaka. One usput čiste teren i idu ka Ostojiću. Naravno čisteći Turke u Sandžaku moraju ići ilegalno a ne kako smo predviđali. Stićiće na vreme za definitivno čišćenje Bosne od komunista."

8. februar: "Što se tiče Turaka, Pavle izveštava da Turci skoro ne daju nikakav otpor. Tetkići (Italijani) mole i preklinju da se prestane".

Pet dana docnije major Đurišić šalje sledeću, jezivu depešu Draži: "Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti. Napad je počeo u određeno vreme. Svi komandanti i jedinice izvršili su dobijene zadatke na opšte zadovoljstvo. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena. Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve. — Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesrećnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece".

Jugoslovenska istoriografija je naknadno utvrdila da je Đurišić preterao u "samohvali", pošto posleratni popisi pokazuju da je stradalo oko 3.000 civila. Preko polovine ukupnog broja žrtava, oko 53,5 odsto, činila su deca mlađa od 14 godina, a većina te dece su bile devojčice.

Međutim, ovo nije ostavilo dalekosežne posledice samo po muslimansko stanovništvo, nego i po same četnike. Naime, Mihailović tog istoga dana obaveštava Zahariju Ostojića depešom: "Ja sam Pavlu bio naredio da posle Čajniča odmah produži ka Vama. Izgleda da su zemljaci morali da odnesu stvari kući, i da u tome leži izgovor za jedan kratak odmor kućama."

O čemu se radi? Ostojić je nestrpljivo čekao dolazak Đurišićevih trupa zbog borbe protiv partizana, rame uz rame sa Italijanima i indirektno sa Nemcima, tokom polumitske Bitke na Neretvi. Pre nego što će Jevđevića depešom pitati "kako je moglo preći preko Neretve 3.500 ljudi za tako kratko vreme", Zaharije 19. februara šalje depešu Draži u kojoj kaže sledeće:

"Po žestini napada sigurno je da imamo posla sa njihovim proleterskim brigadama odlično naoružanim. Italijani neaktivni i kao jagnjad idu mirno pod nož. Očigledno da će sva pojačanja iz Crne Gore stići dockan za održanje sadašnjih položaja, a Vi znate kako pada moral ljudi pri povlačenju. Bojim se da odlazak Crnogoraca iz Čajniča kući umesto kod mene, ne bude katastrofalna greška po sve ove krajeve. Dok sam živ neću zaboraviti da se u ovakav kritičan položaj došlo zbog odnošenja pljačke".

Đeneral Draža nije bio imun ni na antisemitizam. Naime, nedugo nakon što su se partizani izvukli iz obruča na Neretvi, i dalje ubeđen da je komunistička gerila na izdisaju, 23. februara dodatno motiviše Ostojića na uništenje partizana jer "su to najveći zlotvori koje vodi jevrejština".

28. februara 1943. godine Momčilo Đujić se depešom žali Draži na italijansko-četničku koaliciju sledećim rečima:

"Italijani su, u krajevima gde su sami operisali, pljačkali i palili sve do čega su stigli. Čak su skinuli i zvona sa srpskih crkava u Bruvnu i Mazinu. Hercegovci, u pogledu pljačke, za vreme operacije nisu ni ukoliko zaostajali za Italijanima.

Ova pljačka je vršena nerazumno i divljački. Na primer, u jednoj kući se uzme brašno, ali se u drugoj naiđe na dragoceniji plen, pa se brašno prosipa, ma gde da bi se novi plen uzeo. Krajevi, kroz koje smo operacije vršili ostavljaju nezaboravno tužan utisak: sela su porušena, popaljena, gradovi uništeni, sve je opljačkano, stoka nestala, zemlja napuštena, neobrađena".

2. marta depeša majora Ostojića upućena Mihailoviću, pored preuranjene objave pobede, pokazuje da je direktna saradnja sa Nemcima savršeno normalna: "Voja (Lukačević) razbio drugu diviziju a Bajo i Pantić diviziju Peka Dapčevića. Pobeda je naša. Inače Talijani i Nemci Voji daju sve i prvi ga pozdravljaju. Zovu ga četničkim đeneralom. Voja je stekao rano opštu popularnost, ne samo kod naših, nego čak i kod okupatora... Nemci na Vojin zahtev užurbano zatvaraju pravce na frontu Ivan — Bitovnja — Prozor."

Baćović šalje Draži 3. aprila 1943. godine sledeću depešu, u kontekstu preokreta situacije u ratu protiv partizana: "Nisam naivan da ne znam i ne vidim situaciju. Iako mi je javljeno da će te hrabre jedinice odbraniti Hercegovinu, Pavlovu pomoć nisam osetio. Čitava sela sam spržio, 170 imam u zatvoru. Svaki dan streljam".

Dva dana kasnije, Slobodan Jovanović, predsednik jugoslovenske izbegličke vlade, šalje depešu svom ministru vojnom Draži Mihailoviću:

"Nemci i Italijani koji su rasparčali Jugoslaviju i oduzeli našem narodu slobodu jesu naši prvi i glavni neprijatelji. Protiv njih valja udružiti sve borbene snage Jugoslavije ostavljajući na stranu naše unutrašnje razmirice. Svaki građanski rat koji se vodi za vreme neprijateljske okupacije koristi samo neprijatelju i nikom više. Mi razumemo da je bilo prilika kada ste morali primiti borbu sa partizanima, ali iz toga još ne sleduje da i saradnja s Italijanima protiv partizana može biti opravdana".

Bez efekta.

6. avgusta 1943. godine izaslanik Vrhovne komande Mladen Žujović obaveštava đenerala Mihailovića da je stanje u Dinarskoj diviziji katastrofalno.

"Vojska je uglavnom sedela u žici i samo povremeno odlazila u tzv. akciju čišćenja terena. Posle svakog čišćenja trupe su vraćane u žicu a partizani se vraćali na stara mesta, u kojima je akcijama često puta učestvovala i italijanska vojska. Kako je svaka od tih akcija bila propraćena pljačkom pa i zločinima, to je svet i iz tog razloga smatrao četnike običnim zločincima i tuđim plaćenicima. U svim prečanskim krajevima četništvo je sinonim skoro razbojničke bande."

Shodno tome, jeseni 1943. posle dve godine obnavlja se borba protiv Nemaca (koja je, uzgred budi rečeno, i u prvim mesecima rata pokrenuta zbog komunističkog ustanka koji je ugrozio njegovu konsolidaciju vlasti i obraz pred izbegličkom vladom, i doveo ga pred svršen čin a veliki broj četničkih odreda na ivicu pobune zbog neaktivnosti u borbi sa Nemcima; depeše samog đenerala Mihailovića pokazuju da su se mnogi četnički odredi samoinicijativno uključili u partizansku pobunu, bez njegovog naređenja).

Kratko je trajalo. Uskoro, po uputstvima Vrhovne komande, počinju da se prave mestimična i sporadična savezništva sa Nemcima a protiv partizana koji jačaju sve više i približavaju se Srbiji, da bi se avgusta 1944. godine napravio u Topoli konačan dogovor Kalabića, Račića i Neška Nedića sa okupatorom.

Njihova dva glavna zahteva su bila: da četnici ne nose nemačke uniforme, i da Draža ostane u ilegali. Odnosno, da njegova saradnja sa Nemcima ne bude javna i otvorena, kako ne bi u narodu izgubio obraz, zbog posleratnog političkog delovanja.

Do tada su Britanci već izgubili svako strpljenje, nakon nekoliko godina moljenja Draže da počne da preduzima ozbiljnije diverzije po Srbiji, posebno tokom borbi u Severnoj Africi.

Čerčil je, upoznat sa kolaboracijom sa Nemcima, 13. aprila 1944. godine obavestio Petra II da će, ukoliko Mihailovića ne ukloni sa ministarske pozicije, Velika Britanija početi da tretira kralja i izbegličku vladu kao saradnike Osovine, što je bio kraj. Draža će nakon smene u depešama i raspisima građanstvu nastaviti da se predstavlja u ime kralja, a za svoje akcije da govori da ih saveznici podržavaju.

Kada su četnici spasavali američke avijatičare avgusta i septembra 1944. godine, nisu bili ometani od strane Nemaca. Odgovor na pitanje zašto možda može da se nađe u sastanku do koga je u Pranjanima došlo 4. septembra 1944. godine, kome su prisustvovali Mihailović, nemački major Šterker i američki obaveštajac Mekdauel. Navodno, Nemci u Srbiji su želeli dil sa SAD.

Američki oficir Tomas Mateson Dražinu motivaciju za spasavanje pilota objašnjava time da je podrška Vašingtona bila njegova jedina šansa, pa kaže: "Učiniti bilo šta osim spasavanja i zaštite američkih avijatičara značilo bi im gubitak poslednjeg izvora podrške i spasa".

Početkom januara 1945. godine, Vasilije Marović obaveštava depešom Dražu da pop Đujić u Trstu javno nemačke oficire pozdravlja nacističkim pozdravom, iz inata a protiv ubeđenja, nakon što je prišao Ljotiću.

7. februara 1945. godine vidimo da Draža depešom daje instrukcije svojim ljudima sledeće sadržine: "Sa ustašama u Gračanici održavati najprijateljskije veze". Ovde se radi o mestu u severoistočnoj Bosni, ne na Kosovu, ali nije jasno da li priča baš o ustašama ili o Hrvatima generalno.

Sutradan, stiže pojašnjenje: "Ustaše dižu glavu u Bosni, ali znajte da ima dve vrste ustaša. Samo su idejne ustaše naši neprijatelji, a ostali prestavljaju miliciju, koja je sa nama u saradnji".

2. marta 1945. godine, Draža svom opunomoćeniku u Zagrebu šalje ovu depešu: "Nastanite da sa Stepincem, ponavljam sa Stepincem uhvatite što čvršću vezu i upoznate ga sa celim našim programom i radom... Ako možete učinite mu zvaničnu posetu, da bismo sa tim stvorili sporazum protiv komunista... Samo o tome Mačekovci nesmeju da znaju ništa, jer u isto vreme treba raditi sa mačekovcima".

Za kraj, videćemo da je Draža na kraju promenio i politiku prema "Turcima". U depeši od 11. februara 1945. godine, on kaže: "Državna politika koju vodimo ide na to da ujedini sve narodne mase, bez obzira na veru, u borbi protivu komunističke tiranije. Svi naši građani su ravnopravni i svi podjednako uživaju zaštitu JVuO.

Najveću štetu opštim interesima nanose one jedinice koje o ovome ne vode računa i starešine koje dozvoljavaju pljačku bilo muslimanskih, bilo katoličkih, bilo pravoslavnih sela...

Svima treba da je poznato, da objedinjene narodne snage, bez obzira na veru, su najsigurnija garancija naše pobede, jer komunisti predstavljaju bednu manjinu, ukoliko ih mi ne bi ojačavali našim postupcima. Na ovo skrećem pažnju poslednji put i neka svi imaju na umu narodnu izreku: Brat je mio, koje vere bio".

Prekasno.

(Telegraf.rs / Izvor: Draža za početnike)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Tesla

    27. decembar 2014 | 15:16

    Večna slava Generalu Draži Mihajlovicu.

  • Marko

    27. decembar 2014 | 17:19

    eh da su svi bili kao nas Draza danas bi bili ponosna nacija i narod a ustase se ne bi setale po svetoj Srpskoj Zemlji !!! Ionako svi hrvati i mislimani vuku poreklo od nas srba ! Izdali su nas i za to je trebalo svi da plate glavom !!!! Mislim da smo bili suvise blagi prema ustasama i komunistima u drugom ratu ! Zato i je jasenovac i gradiska puna srpskih kostiju !

  • Goxy

    27. decembar 2014 | 15:48

    A izvor je Jova Kapicic hahaha

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA