Kako je najvećeg pisca tren delio od streljanja i kako je carsko pomilovanje stiglo u zadnji čas

Fjodor Mihajlovič Dostojevski spada u red najvećih pisaca u istoriji svetske književnosti, ako već zbog zamke subjektivnosti nije moguće bilo koga staviti na tron. Postoji međutim jedna strašna epizoda iz njegovog života koja je njegovom talentu omogućila da se u potpunosti ostvari

  • 2
Fjodor Dostojevski. Foto: Wikimedia

Rano ujutru 23. aprila 1849. godine, u sanktpeterburški stan mladog dvadesetsedmogodišnjeg pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog nagrnuli su agenti Trećeg odeljenja Sopstvene kancelarije Njegovog imperatorskog veličanstva, uhapsili ga i strpali u dobro branjenu i zloglasnu Petropavlovsku tvrđavu, rezervisanu samo za najopasnije zatvorenike.

Izvršeno je to na zahtev samog imperatora Nikolaja I te po naređenju glavnog načelnika pomenutog odeljenja, kneza Alekseja Fjodoroviča Orlova. Strahovala su oba moćnika od ponavljanja Dekabrističkog ustanka koji se odigrao decembra 1825. godine, kao i od mogućeg prelivanja revolucije koja je već godinu dana unazad tresla brojne evropske monarhije, posebno Francusku i ruskoj zemlji susedne nemačke države, od Kraljevine Pruske do Austrijskog carstva.

Čime je to mladi Fjodor Dostojevski zaslužio čast da se njime bavi car lično i da bude tretiran kao pretnja po stabilnost Ruske imperije? Time, što je bio u takozvanom Krugu Petraševskog, neformalnoj grupi progresivnih intelektualaca koja je dobile ime po svom „osnivaču“ Mihailu Petraševskom, a čiji su se pripadnici nazivali „petraševci“. Međutim, da bismo objasnili šta se zapravo desilo, moramo premotati priču unazad nekoliko godina, i u kratkim crtama kontekstualizovati čitav slučaj.

Dekabristički ustanak 26. decembra 1825. godine u Sankt Peterburgu u kome je grof Miloradovič izgubio život. Foto: Wikimedia Commons/Mathiasrex

Januara 1845. godine Dostojevski je izdao svoj prvi roman nazvan „Bedni ljudi“, koji je kritika ocenila kao „prvi ruski socijalni roman“ i koji je uzburkao javnost Sankt Peterburga i drugih velikih gradova carstva. Roman se odlično prodavao, a čak i pre nego što je izdat, Fjodor je napisao novelu „Dvojnik“ koja je par meseci docnije počela da izlazi u jednom časopisu, i bila vrlo loše ocenjena od kritike. Slično su prošle i kratke priče koje je objavljivao narednih godina.

Nakon „Bednih ljudi“ istupio je iz vojske, strahujući da će to škoditi njegovoj književnoj karijeri, a negde u to vreme otkrio je i socijalističku misao, koja ga je neobično privukla. Zapavši u finansijske teškoće, pristupio je Betekovljevom krugu, tesno povezanoj grupici socijalista koja mu je pomogla da preživi. Kada se ta grupa raspala, ušao je u pomenuti Krug Petraševskog koji je anarhistički ideolog Mihail Bakunjin opisao kao „najbezazlenije i najbezopasnije društvance“, ali je tek povremeno učestvovao u njihovim diskusijama o potrebi ukidanja cenzure i oslobađanja seljaka koji su de fakto bili robovi vlastele; više se koristio bibliotekom kruga nego išta drugo.

Kružok je međutim prokazan kod ministra unutrašnjih poslova Ivana Petroviča Liprandija, kao grupa koja kritikuje rusku politiku i religiju. Dostojevski je optužen da je, između ostalog, čitao „Pismo Gogolju“ koje je napisao Visarion Belinski, inače književni kritičar koji mu je pomogao da objavi „Bedne ljude“; budući najveći pisac u istoriji na optužbe je uzvratio rečima da je čitao sporne eseje samo „kao književne spomenike“ i da ga se više ticala „ličnost i ljudski egoizam“ nego politika, ali ni njega ni ostale to nije spasilo od hapšenja.

Radna soba Fjodora Dostojevskog u Sankt Peterburgu, fotografisana 1870. godine. Foto: Wikimedia Commons/INeverCry

„Zaverenici“, iako zavere nikada nije ni bilo, četiri meseca su ispitivani od strane najviših državnih službenika i na kraju osuđeni na smrt streljanjem; to se desilo 19. novembra, sedam dana nakon njegovog rođendana. „Inženjerski poručnik F. M. Dostojevski, star 28 godina, zbog učešća u zločinačkim planovima i pokušaja širenja brošura i proklamacija štampanih u tajnoj štampariji — osuđuje se na smrt streljanjem“ — tako je glasila presuda.

23. decembra odvedeni su na Semjonovski trg, podeljeni u grupe po troje i izvedeni pred streljački vod. Dostojevski je bio treći u drugom krugu. Sve je bilo spremno za početak pogubljenja, prva je „tura“ (Petraševski, Mombeli i Grigorjev) već bila zavezana za stubove, oči su im bile povijene, i čekalo se samo naređenje za paljbu. Baš pre nego što će početi, u zadnji čas, bubanj je označio povlačenje: to beše stigao ukaz od carskom pomilovanju. Grigorjev, koji je već u pritvoru pokazivao znake silaženja s uma, sada je potpuno sišao s uma i do kraja života ostao bespomoćni mentalni invalid.

Umesto smrtne kazne, svima je car u velikoj milosti svojoj, da se poslužimo ondašnjom frazeologijom, odredio zatvorske kazne i progon u Sibir. Vojnici su polomili mačeve iznad njihovih glava, što je simbolisalo dalje isključivanje iz građanskog života, stavljene su im verige i spremljeni su za prevoz u Sibir. Svi su dobili po osam ili deset godina teškog rada, ali su odslužili četiri do šest.

„Ritual izvršenja kazne na Semjonovskom trgu. 1849“. Ovaj crtež B. Pokrovskog prikazuje lažno pogubljenje pripadnika Kruga Petroševskog kojem je pripadao i Dostojevski, koji je i sam tog dana trebalo da bude streljan, pre nego što je stigao ukaz o carskom pomilovanju. Foto: Wikimedia Commons/Runivers.ru

Fjodor je u tamnici u Omsku proveo četiri godine, i za sve to vreme imao je okovane ruke i noge; osim Novog zaveta, ništa mu drugo od lične svojine nije bilo dozvoljeno. Put ka Omsku vodio ga je preko Tobolska, gde je jednog „saborca“ ubedio da ne izvrši samoubistvo, a čitavo iskustvo čekanja streljanja koje se  nije desilo kasnije je na čuveni način opisao u još čuvenijem romanu „Idiot“, dok je iskustva iz sibirskog kazamata smestio u „Zapise iz mrtvog doma“.

Iskustvo je, dakako, bilo užasno, i svako ko je čitao taj roman, na prvi njegov pomen momentalno doživi onu strašnu, teskobnu atmosferu, ugleda pred očima prljavštinu, oseti smrad, buve, vaši, beznađe, užas postojanja, vidi ljude naslagane jedne preko drugih „poput haringi u buretu“, kako je Fjodor napisao u jednom pismu. Po izlasku iz zatvora morao je da odsluži dodatnu vojnu obavezu, a da bi mu bilo dozvoljeno da se oženi i da izdaje knjige, morao je da napiše pismo generalu Totlebenu u kojem je izrazio kajanje zbog pripadništva „zavereničkim“ utopijskim krugovima. Postao je vatreni pristalica cara, kojem je po svom uverenju dugovao život, i Crkve, koja mu je pružila utehu.

Interesantno je to što, da nije bio „na korak od smrti“, da nije bio u tamnici, verovatno njegov talenat ne bi bio ostvaren na onaj veličanstveni način koji svi vrlo dobro znamo, možda se dubina njegove duše nikada ne bi književno tako ispoljila. Upravo je njegovo preobraženje bilo presudno: bez njega, svetska književnost bi nesumnjivo ostala uskraćena za romane „Zločin i kazna“, „Braća Karamazovi“, „Zli dusi“, „Zapisi iz podzemlja“, „Idiot“ — drugim rečima, za neke od najboljih romana što ih je čovek ikada napisao.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA