≫ 

OSOVINA BALTIK-JADRAN: Poljaci su predlagali moćnu super-državu koja bi nas spasila od užasa Drugog svetskog rata, ali je neko rekao STOP

Nakon Prvog svetskog rata obnovljena Poljska pokušavala je da se obezbedi i od pretnje boljševičke Rusije sa istoka i moguće obnove Nemačke sa zapada, zbog čega je na čelu sa maršalom Pilsudskim pokušala okupi u savez sve zemlje od Finske do Jugoslavije. Osovina Baltik-Jadran nikada nije zaživela, a da jeste, možda bi sve bilo drugačije

  • 10
Poljsko-litvanska republika na svom vrhuncu 1618. godine. Poljski deo je obojen jarkom bojom, a litvanski zagasitom. Foto: Wikipedia/3coma14

Dva naroda koji žive jedan pored drugog imaju dve mogućnosti: ili da rade zajedno, ili da se međusobno uništavaju. Jasno je šta je bolje, a utoliko više kada su oba naroda suočena sa zajedničkom pretnjom. Kako lepe sreće da su Srbi, Bugari i Grci znali koncem XIV veka da prepoznaju šta se valja iza brega, umesto što su to što se valja često glupo koristili jedni protiv drugih (valjali su se Turci, a koristili su ih svi za kratkoročne potrebe, ne shvatajući dugoročne posledice).

Kako lepe sreće da su Srbi, Bugari i Grci bili poput Poljaka i Litvanaca, koji su svoju integraciju počeli još 1385. godine brakom između Jadvige Poljske, kćeri ugarsko-poljskog kralja Lajoša I Anžujskog (na poljski presto stupio s izumiranjem dinastije Pjastovića) i Jelisavete Kotromanić (kćeri bosanskog bana Stefana II Kotromanića i poljske princeze Jelisavete Pjast), sa litvanskim velikim knezom Vladislavom II Jagelom iz dinastije Gediminida, koji je sa suprugom vladao Poljskom do njene smrti 1399. godine, nakon čega je vladao sam, utemeljivši novu dinastiju Jagelona koja će na oba trona sedeti do 1572. godine (a u dva navrata i na ugarskom i češkom).

Uspostavljena je trajna unija koja je narednih vekova bila samo produbljivana: od personalne sa naslednim monarhom do realne sa izbornim. Bila je to neobična konfederacija koja je po mnogo čemu bila specifična za svoje doba u Evropi i svetu, a na svom vrhuncu definitivno jedna od najvećih, najnaprednijih, najrazvijenijih i najnaseljenijih evropskih država, kojoj je upravo ta naprednost (iz današnje perspektive) došla glave pošto su je u drugoj polovini XVIII veka u tri odvojene „podele Poljske“ rasparčale i na kraju ugasile Ruska imperija, Prusko kraljevstvo i Habzburška monarhija.

Lublinska unija kojom je stvorena Poljsko-litvanska republika, na slici Jana Matejka. Foto: Wikimedia Commons/Maciej Szczepańczyk

Pre toga, u periodu 1574-1658. godine, pa čak i kasnije, bilo je mnoštvo pokušaja da se Poljsko-litvanska republika (kako se država kolokvijalno zvala, pored Republike dva naroda; zvanično samo Kraljevina Poljska i Velika kneževina Litvanija) podigne na viši nivo stvaranjem Poljsko-litvansko-moskovske republike (ideja je imala mnogo pobornika u samoj Rusiji, no ipak manjinu; mnogo puta je pokušano da se to izvede, i to je bio uzrok onih sukoba sa početka XVII veka koji su tako zatrovali odnose Rusa i Poljaka), no uvek uzalud.

Dalje od puke zamisli otišlo se stvaranjem Poljsko-litvansko-rusinske republike, odnosno Unije tri naroda, ali je ona postojala samo godinu dana sredinom XVII veka. Nastala je uspostavljanjem Rusinskog velikog kneževstva, a nestala je nakon što su Rusi kozacima ponudili još bolje uslove i još veću autonomiju, pa su kozaci raskinuli ovaj savez. To se, naravno, ispostavilo kao kozačka greška jer, čim je Poljska prestala da biva opasnost, Rusija je ugušila svaku autonomiju i posebnost Ukrajine.

Iz svog pariskog egzila, Adam Ježi Čartoriski — „nekrunisani kralj i nepriznati ministar spoljnih poslova nepostojeće Poljske“, poljski plemić i šef ruske diplomatije za carevanja Pavla i Aleksandra I, čovek koji je odigrao ključnu ulogu u Garašaninovom pisanju „Načertanija“ — razumevajući Ruse i Nemce kao najveću pretnju, razvija sredinom XIX veka koncept obnove Poljsko-litvanske republike koja bi stupila u federaciju sa Česima, Slovacima, Poljacima, Rumunima i južnim Slovenima.

„Wolna elekcja“, odnosno slobodni izbori. Ovako su se birali kraljevi, odnosno veliki kneževi, slavne Poljsko-litvanske republike. Foto: Wikipedia Commons/Nk

Njegova zamisao je bila, da Poljska posreduje u nesporazumima između Mađara i Slovena, kao i Mađara i Rumuna. Plan je delovao ostvariv tokom Revolucije 1848-1849. godine (tzv. Proleća naroda), ali je propao zbog uspona nemačkog nacionalizma i mađarskog odbijanja svakog kompromisa.

Kada je nakon Prvog svetskog rata Poljska oslobođena, maršal Jozef Pilsudski obnovio je ovu ideju. Uviđajući da je za njegovu zemlju boljševička Rusija najveća pretnja, razvio je spoljnopolitičku doktrinu koju je nazvao prometejizam a čiji je cilj bilo razbijanje ili slabljenje ruske, odnosno sovjetske države, kroz podršku separatističkim pokretima brojnih naroda na njenom tlu (koncept je nazvan po Prometeju iz grčke mitologije, koji je ljudima poklonio vatru i doneo slobodu od bogova).

Međutim, za ovu današnju našu priču glavna je stvar bila koncept Međumorja (polj. Międzymorze), koji je Pilsudski zamislio (naziv se odnosi na prostor između Baltičkog i Crnog mora, odnosno Jadrana). U prvoj varijanti, došlo bi do svojevrsne obnove poljsko-litvanskog jedinstva u granicama iz XVII veka, dakle, sa Ukrajinom i Belorusijom, koje bi bile posebne jedinica.

Maršal Jozef Pilsudski i Edvard Ridz-Šmigli na bojištu tokom Poljsko-sovjetskog rata 1920. godine. Foto: Wikimedia Commons/Andros64

„Ne može biti nezavisne Poljske bez nezavisne Ukrajine“, govorio je, ali je mislio pre svega na odvojenost Ukrajine od Rusije. Ova ideja je propala Poljsko-sovjetskim ratom 1919-1921. godine, koji je, premda završen uslovno rečeno poljskom pobedom, ipak značio gubljenje istočne Ukrajine i Belorusije. Takođe, ni Litvanci nisu bili za to raspoloženi, niti je Pilsudski našao podršku kod velikih sila, osim kod Francuske. Opozicija je postojala čak i u samoj Poljskoj.

Potom je došao na ideju da se stvori federacija ili savez sa baltičkim i balkanskim državama. Najpopularnija i najrealnija varijanta te druge zamisli, uključivala je Finsku, Estoniju, Letoniju, Litvaniju, Poljsku, Čehoslovačku, Mađarsku, Rumuniju i Jugoslaviju (najnerealnija bila je ona zamisao koja je u priču uvodila Norvešku, Švedsku, Dansku, Bugarsku, Grčku i Italiju). Ideja je bila, da se stvori nekakva državna ili polu-državna zajednica koja će biti brana od nemačkog imperijalizma sa zapada, te ruskog, ili boljševičkog, sa istoka.

Ova zamisao je takođe propala, jer Čehoslovačka i Litvanija nisu verovale Poljskoj. Premda je ona sa drugim zemljama u opticaju, bila u dobrim odnosima, svaka je od ovih država imala problem sa ili gajila nepoverljivost prema nekom susedu, zbog čega je praktično bilo nemoguće formirati taj veliki blok država koji bi ih sve zaštitio kao kišobran.

Mapa Međumorja kako ga je nakon Prvog svetskog rata zamislio poljski vođa maršal Jozef Pilsudski. Foto: Wikimedia Commons/Albertus

To se najbolje videlo stoga, što je i pored serije sporazuma koji su Rumunija i Poljska potpisale 1921. godine na tragu ove zamisli Pilsudskog, Poljska pri formiranju Male Antante iste godine od strane Jugoslavije, Rumunije i Čehoslovačke, ostala van te „ekipe“, kao i Mađarska protiv koje je ovaj savez i bio uperen (Mala Antanta će 1933. godine postati na neki način prototip Evropske unije, produbljavanjem savezništva formiranjem niza zajedničkih tela, ali će propasti okupacijom Sudeta i Čehoslovačke od strane Trećeg rajha). Kasnih tridesetih pojavila se od strane Jozefa Beka, štićenika sada već pokojnog Pilsudskog, ideja o „Trećoj Evropi“, savezu Poljske, Mađarske i Rumunije, ali ništa od toga nije bilo.

Mnogi istoričari veruju da je propast one druge zamisli o super-državi od Baltika do Jadrana i Crnog mora, potpuno onemogućila sve pomenute države da pruže otpor kako Trećem rajhu tako i Sovjetskom Savezu. Neko je rekao STOP. Ko? Mi sami, svi mi, sve naše sujete, taštine, usijane glave, sitne nacionalističke trzavice i ograničene ambicije koje nisu videle širu sliku i tako nam došle glave.

Međutim, Višegradska grupa koju su 2011. godine uspostavile Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska, može biti posmatrana kao delimično oživljavanje zamisli o Međumorju, iako je sam njen naziv aluzija na tzv. Višegradski kongres iz 1335. godine na kojem su kraljevi Jovan Slepi od Češke, Karlo Robert od Ugarske i Kazimir III Veliki od Poljske utemeljili anti-habzburšku koaliciju.

VIDEO: Šta bi se desilo da Srbi nisu rekli NE Hitleru

(O. Š.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • Djile

    3. jun 2018 | 15:59

    Poljacima su Rusi vratili milo za drago u 2.svetskom ratu,jel su poljaci bili ti koji su napadali Ruse.tako da im vise ne padne na pamet da diraju rusiju

  • Car

    3. jun 2018 | 14:39

    Što dalje od poljaka!!!

  • Milan

    3. jun 2018 | 15:29

    Zanimljiva bajka

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA