≫ 

„Sve slavi proleća dan. I mračni kite se luzi“: 6 pesama Vojislava Ilića da vam oplemene dušu

Spasavamo zaborava bisere srpske kulturne baštine

  • 1
Vojislav Ilić, Srpska književnost, Srpska poezija Vojislav Ilić (1862—1894), srpski pesnik. Foto: Wikimedia Commons/„Stražilovo“, 1887./Zoupan

Serijal tekstova o književničkoj porodici Ilićkoji smo pre dve sedmice započeli pričom o ocu Jovanu a nastavili prošlog utorka pričom o njegovom starijem sinu Dragutinu, začetniku sprske naučne fantastikezavršavamo danas člankom o najslavnijem od svih pripadnika ove za srpsku kulturu tako značajne 19—vekovne porodice: pesniku Vojislavu.

Vojislav je rođen 14. aprila 1862. u Beogradu. Završio je Palilulsku osnovnu školu, današnju „Vuk Karadžić“, a zatim pohađao Palilulsku gimnaziju pa potom Drugu beogradsku, ali je nije završio: tri puta zaredom ponavljao je prvi razred, a napustio je posle završenog trećeg. Dve godine je na svoju ruku išao na predavanja iz oblasti prava na Velikoj školi, koja su bila otvorena za sve zainteresovane, ali po prirodi stvari nije mogao da polaže ispite, nije bio student u užem smislu te reči.

To ga nije sprečilo da bude aktivan u studentskom životu, i političkom i književnom; rano je počeo da piše, uostalom, njegov porodični dom bio je stecište pisaca i pesnika, između ostalih i Đure Jakšića, čiju je kćer Tijanu docnije oženio (ona i njihova deca rano su preminuli; iz drugog braka za Zorkom, rođenom Filipović, imao je kćer Svetlanu, koja se udala za državnog savetnika Radoja Jovanovića i rodila Milku Ilić, našu čuvenu lingvistkinju i članicu SANU, Norveške akademije nauke i Saksonske akademije nauka, koja je bila u braku sa Pavlom Ilićem, takođe lingvistom i akademikom; Milka i Pavle imali su sina Aleksandra, matematičara i takođe akademika, koji je u braku sa dr Sandom Rašković Ivić).

Vojislav Ilić, Srpska književnost, Srpska poezija Vojislav Ilić (1862—1894), srpski pesnik. Foto: Wikimedia Commons/Domatrios

U bespotrebnom i na duže staze pogubnom Srpsko—bugarskom ratu 1885. bio je dobrovoljac, i to u Jagodini sa Branislavom Nušićem, koji je kao kaplar 15. puka bio zadužen za obuku voda u koji je Ilić raspoređen. Napredujući do čina potporučnika, u državnu službu je stupio dve godine kasnije kao korektor Državne štamparije; januara 1889. je postao dijurnista Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Srbije, i otišao u Solun gde je imao da uči turski i albanski, u čemu nije imao uspeha, pošto mu je turski bio težak a za albanski nije postojao nikakav priručnik.

Već naredne godine bio je u Turnu Severinu, potom 1882. postao pisar 1. klase pri Ministarstvu unutrašnjih dela, pa dva meseca kasnije šef 4. klase prodaje duvana. Ali tu je kratko zadržao, podneo ostavku i odmah sutradan dobio nameštenje za pisara 1. klase pri našem konzulatu u Prištini, neki kažu, samo zato da bi tamo mogao da se druži sa Nušićem, sa kojim je tokom rata, po svedočenju samog slavnog komediografa, „živeo buran bohemsko—vojnički život“.

Takav život nije, najblaže rečeno, pogodovao opštem zdravstvenom stanju ovog mladog čoveka koji je od detinjstva bio bolešljiv, niti mu je pogodovalo to što se tako često seljakao; ni godinu dana nije proveo u glavnom gradu buduće Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija, a već je zbog bolesti morao da se vraća nazad: putovanje preko Skoplja do Beograda biće mu poslednje u životu. 19. januara 1894. postavljen je za sekretara 4. klase Poštansko—telegrafskog odeljenja Ministarstva narodne privrede, ali je dva dana kasnije preminuo. Sahranjen je u uniformi rezervnog potporučnika.

Stari Beograd Nekadašnji izgled Trga Nikole Pašića u starom Beogradu. Foto: Wikipedia/Jelica

Nažalost, kuća u Dalmatinskoj 1 u kojoj je živeo i skončao, srušena je 1939. godine; da je uspela da izdrži te dve godine do početka Aprilskog rata, i potom da preživi nemačka i saveznička bombardovanja, danas bi taj vredni spomenik kulture verovatno i dalje postojao i bio pod zaštitom države, pošto su „srbomrsci“ komunisti imali neobičnu sklonost za očuvanjem srpske kulturne baštine (ne postoji nijedno zdanje, ni srednjovekovno ni novovekovno, koje je pre njihovog dolaska na vlast stavljeno pod zaštitu države ili nekog grada).

Mada je Vojislav Ilić preminuo vrlo mlad, u 31. godini života, uspeo je da poveže petnaest godina pesničkog stvaralaštva, sa tri zbirke i brojnim pesmama rasutim po raznoraznim listovima i časopisima, kao i ličnim rukopisima. Vojislav Ilić je bio začetnik simbolizma u srpskoj poeziji, donosilac odlučnog raskida sa romantizmom, preteča naših modernih pesnika u 20. veku, i toliko uticajan da je imao podražavaoce koji su činili tzv. Vojislavljevu pesničku školu. Jovan Dučić se među njima posebno izdvaja.

A mi smo izdvojili šest njegovih pesama. Uživajte i čitajte ih sebi i svojoj deci, da kad odrastu budu bolji ljudi od nas.

Elegija

Hladna je jesen; i sumorno veče

Nad pustim poljem razastire mrak;

A studen vetar sa uvelim lišćem

Talasa, seče magloviti zrak.

I nigde zraka od života nema,

Proletnji davno izumro je kras;

Kišica sipi... A iz sela malog

Večernjeg zvona razleže se glas...

I strahom srce učas se pritaji

Gledajuć mutno na jesenji dan

Ah, šta su snovi i beskrajne želje,

Kad život pada kao tihi san!...

(verzija iz 1880.)

Kafana Bitolj Scena iz kafane „Bitolj“. Foto: privatna arhiva, Aleksandar i Jelena Milenković

Mojim prijateljima

1.

Šta ja hoću? Čemu srce žudi?

Ah, ta ko bi razumeti mogô...

A želja je ognjevitih mnogo,

Što mi ognjem raspaljuju grudi.

Moja duša od detinjskih dana

Stremila je u burnome letu

U predele zanošljivih strana,

Nekom čudnom, nepoznatom svetu,

Gde radošću sve živo miriše

I večitom harmonijom diše.

2.

Sad ne žalim obmanute nade,

Niti letim u nebeske strane;

Ja ne tražim prijatelje mlade,

Moje davno pogubljene dane!

Ja ne ištem nežnog sažaljenja

Od ledenih i paklenih ljudi:

U danima gorkoga mučenja

Njinim ledom zamrzô sam grudi...

Vaši borci mene malo plaše,

Hladno pljujem na svetinje vaše!

3.

No jesenji kada stignu dani,

I na put se lastavica krene,

Prijatelji, setite se mene

U dalekoj, nepoznatoj strani

I u vašem prijateljskom krugu

Podignite napunjene čaše,

Nazdravite svome vernom drugu

Iz mladosti, iz prošlosti vaše

A vetar će pozdrav mi doneti

Kroz dubrave i mračne vrleti.

(iz 25. decembra 1886.)

visibaba, visibabe, snowdrop cveće vesnici proleća proleće Foto: Pixabay

Proleće

Proleće milo na zemlju slazi,

I sunce zdravi polja, breg,

Studene zime gube se trazi.

I kopni sneg.

Razbivši srdito led, s planinskih visova tavni’

Srebrni potok šumno upravlja svetli skok,

I burno mumla i vri — i pada u cvetne ravni

Blaženi tok

Kako je čarobno sve! Kô skromna stidljiva neva,

Priroda ljupko svija nevini, bajni kras,

I cveće rasiplje svud i slavuj pesme joj peva,

I s frulom pastirskom blago stapa se njegov glas.

I vredni ratar oblazi pola,

Priprema seme, oštri plug;

I sve je sreno — polje i dola,

I gusti lug.

Sve slavi proleća dan. I mračni kite se luzi,

I vetrić šumori nemo i život pozdravlja mlad

Podmlađen zove nas svet, sa pesmom kliknimo druzi:

Da živi nad!

I ti, O mili anđele moj! pozvana božanskim zvukom,

Pripremi čarobne dvore, kad sunca izumre moć,

Nad ružičasti naš svet da Ljeljo uzvije rukom,

Spokojni, plavi veo i tihu sanjivu noć

I grli, ljubi, i stidljivim krasom

Zavaraj, dušo, bledi san,

Dok vesnik zore ne pozdravi glasom

Veseli dan!

(iz aprila 1883.)

Ljubim te dušo!

Sumračak pada; tišina se svija,

U milu tone vasiona sva;

Večernja zvezda treperi i sija:

Veselo sve je — samo nisam ja!

Nemir mi stiskô umorene grudi,

Nesrećno srce što ljubiti zna!

Kroz tiha polja srdašce mi žudi

Daleko tamo, u bajniji svet:

Da zlato svoje iza sanka budi

Uz glasak frule, uz uzdisaj klet...

Il’ da joj šapne povetarcem blagim:

Ljubim te, dušo, više nego svet!

(iz 1880.)

jesen Foto: Pixabay/ Pexels

Slutnja

Što se muti zora sjajna?

Zašto tuži cura bajna?

Sunce zori ne izlazi,

Dragoj dragi ne dolazi.

Kao odziv bojnoj trubi,

Momče jedno samrt ljubi.

I dok mrtav junak leži,

Vranac konjic poljem beži.

Pram njegove guste kose

Jecajući vetri nose

I gde pade, krsta kije,

Gusti bršljan da se vije.

Ah, za mrtve ko da mari?

Samo gavran tu šestari;

Al’ se i on brzo vine,

I gubi se u daljine . . .

Što se muti zora sjajna?

Zašto tuži cura bajna?

(iz jula 1882.)

U poznu jesen

Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše,

I guste slojeve magle u vlažni valja dô...

Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,

Mutno je nebo svo.

Frkće okiso konjic i žurno u selo grabi,

I već pred sobom vidim ubog i stari dom:

Na pragu starica stoji i mokru živinu vabi,

I s repom kosmatim svojim ogroman zeljov s njom.

A vetar sumorno zviždi kroz crna i pusta polja,

I guste slojeve magle u vlažni valja dô...

Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,

Mutno je nebo svo.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA