≫ 

Elizabeti Kokran, majci istraživačkog novinarstva i perjanici Pulicerovog tabloida, želimo srećan 155. rođendan

Devojka iz okoline Pitsburga sa spisateljskim darom, hrabra i odvažna, neustrašiva, namerila je „da uradi nešto što nijedna devojka pre nje nije uradila“. I u tome uspela

  • 0
Neli Blaj, majka istraživačkog novinarstva i perjanica Pulicerovog „Njujork vorlda“, oko 1890. godine. Foto: Wikimedia Commons/United States Library of Congress

Elizabet Kokran Siman rođena je kao Elizabet Džejn Kokran dana 5. maja 1864. godine u Kokrans Milsu, sada predgrađu Pitsburga. Njen otac Majkl Kokran, sin sirotog irskog doseljenika, počeo je kao obični mlinarski radnik a završio kao vlasnik mlina i okolne zemlje, trgovac, direktor pošte i okružni sudija. Ženio se dva puta i napravio trinaestoro ili petnaestoro dece (zavisi od izvora): deset sa prvom a pet sa drugom suprugom Meri Džejn Kenedi, koja je rodila Elizabet.

Majkl je preminuo kada je Elizabet imala samo šest godina i pošto se novac podelio na ravne časti među potomstvom, ono malo što je pripalo njenoj strani porodice progutale su naredne godine, pa je zbog nedostatka sredstava morala da napusti školovanje za učiteljicu. U međuvremenu, majka se preudala za izvesnog Džona Džeksona Forda koji je ispao nasilnik, zbog čega su se razišli 1878. i pravno razveli godinu dana kasnije; Elizabet je tada, otkrivši da poseduje spisateljski dar, ubedila majku da se presele u Pitsburg (četiri starija brata već su se osamostalila), ne bi li pokušala da pronađe posao u toj branši. Ali nije uspela, i njih dve su živele u slamovima.

Kao devojčica je volela haljine ružičaste boje, zbog čega je dobila nadimak „Pinki“. Nije se zadržao. Prekretnica njenog života bila je kolumna u listu „Pitsburg dispeč“ objavljena pod naslovom „Za šta su dobre devojke“, u kojem je autor izneo tvrdnju da su prvenstveno dobre za rađanje dece i održavanje domaćinstva, nikako za poslove van kuće, što je mladu Elizabetu toliko razbesnelo da je napisala sopstveni članak, potpisala ga kao „Usamljena sirota devojka“ i poslala uredništvu.

Panorama Njujorka 1873. godine. U prvom planu su Donji Menhetn sa Bateri-parkom, desno je Bruklinski most u izgradnji. Foto: Wikimedia Commons/United States Library of Congress/Adam Cuerden

Glavni urednik Džordž Maden bio je toliko zadivljen da je pustio oglas s molbom da se autorka javi redakciji. Prihvatila je ponudu da napiše još jedan tekst pod istim pseudonimom; članak pod naslovom„Devojačka zagonetka“, u kojem je poučena majčinim iskustvom raspravljala o uticaju razvoda na žene i založila se za reformu zakona, doneo joj je stalni posao. A pošto je u to vreme bilo uobičajeno da novinarke rade pod pseudonimima, izabrala je „Neli Blaj“ po tada popularnoj pesmi Stivena Fostera, „oca američke muzike“: ime je to po kojem će ući u istoriju svetske žurnalistike.

Na početku karijere bavila se uslovima u kojima žene rade u fabrikama, ali su njene reportaže izazvale burno negodovanje i pretnje fabrikanata zbog čega je prebačena na „ženske strane“, da piše o modi i vrtlarstvu. Nezadovoljna, željna „da uradi nešto što nijedna devojka pre nje nije uradila“, 21-godišnja Neli Blaj je otputovala u Meksiko da radi kao dopisnik.

Nakon šest meseci pisanja reportaža o životu i običajima meksičkog naroda (koje su kasnije objavljene u knjizi „Šest meseci u Meksiku“), objavljen je njen protest zbog hapšenja lokalnog novinara koji je kritički nastupao prema vladi Porfirija Dijaza koji je tada služio treći predsednički mandat, a prvi od sedam uzastopnih koji će se okončati 1911. izbijanjem Meksičke revolucije, usmerene prevashodno protiv njega. Uskoro je morala da beži iz zemlje, ali je kod kuće nastavila da kritikuje Dijaza, nazivajući ga tiraninom koji tlači meksički narod (što je definitivno bilo tačno).

Međutim je Pitsburg postao tesan za takav slobodarski duh, koji je usto i prerastao „Pitsburg dispeč“. Pošto su je ponovo prebacili u rubriku u kojoj neće moći da talasa — pisala reportaže iz pozorišta i sa umetničkih izložbi — uručila je otkaz i 1887. se preselila u Njujork. Okretna kakva je bila, doslovno je nabeđivanjem sebi prokrčila put do kancelarije Džozefa Pulicera (1847—1911), vlasnika i glavnog urednika lista „Njujork vorld“, dnevnika koji je revolucionisao novinarstvo i bio pionir „žute štampe“.

Džozef Pulicer, jedan od otaca modernog novinarstva, vlasnik i urednik „Njujork vorlda“, na portretu iz 1918. godine. Čuvena je njegova rečenica: „Naša republika i štampa će ustati ili pasti zajedno“. Foto: Wikimedia Commons/The Cyclopædia of American Biography, 1918, between pp. 552 and 553/Bob Burkhardt

Pulicer je pristao da je primi na razgovor, i ponudio joj je posao. Tačnije — jedan neuobičajeni zadatak da bi video koliko stvarno želi njegovo uposlenje. Da li je spremna da odglumi mentalnu obolelost kako bi je primili u Njujorški azil za ludake, kako se zvanično nazivala institucija na ostrvu Blekvel, današnjem Ruzvelt? A njoj — zažagrile se oči! Naravno da je spremna, samo, s kojim će ciljem, zbog čega? Pa, kaže njoj Pulicer, kruže glasine o brutalnom tretmanu, zlostavljanju i zapostavljanju pacijentkinja. Neka istraži. Ako se pokaže, ima posao.

Nakon što je celu noć provela pred ogledalom vežbajući ludačke izraze lica, prijavila se u neki pansion. Tamo je odbila da ide na spavanje, govorila je da se plaši drugih gostiju i sve optužila da izgledaju kao „ludaci“. Zaključivši da je ona ta koja je luda, osoblje pansiona je ujutru pozvalo policiju. Na sudu je tvrdila da ima amneziju, a sudija postao ubeđen da je drogirana.

Nekoliko lekara potom ju je pregledalo i svi su redom ustanovili da je luda. „Pozitivno dementna. Smatram je beznadežnim slučajem. Mora biti smeštena negde gde će se o njoj brinuti“. Čak ju je i upravnik psihijatrijskog paviljona bolnice „Belvju“, najstarije javne bolnice u Sjedinjenim Državama osnovane davne 1736. godine, proglasio „nesumnjivo ludom“. Slučaj prelepe „klebecanke“ privukao je veliku pažnju javnosti: „Njujork san“ je objavio članak „Ko je ova luda devojka“, dok je „Njujork tajms“ pisao o „misterioznoj beskućnici“ koja ima „divlji, ukleti pogled u svojim očima“ i koja neprestano govori: „Ne mogu da se setim da ne mogu da se setim.

„Stručnjaci“ pregledaju Neli Blaj 1887. godine. Ustanovili su da je luda. Nije bila, glumila je da bi je strpali u psihijatrijsku bolnicu da bi mogla da napiše reportažu. Foto: Wikimedia Commons/Penn University library/1Veertje

Napokon je prebačena u bolnicu na Blekvelu, gde je doživela šok. Čorbasta cicvara, pokvarena govedina, hleb tek nešto malo bolji od suvog testa, prljava voda za piće: time su hranili i pojili „žiteljke“ ove ustanove. Opasni pacijenti su konopcima vezivani jedni za druge, a skoro čitav dan, od jutra do mraka, morali su da sede na tvrdim klupama, nezaštićeni od hladnoće. Smeća je bilo svuda po trpezariji, pacovi su jurili slobodno po čitavoj zgradi.

Sestre su se prema ženama ophodile uvredljivo i nasilnički, neprestano vikale, govorile im da umuknu, i tukle ih ako ne bi htele da poslušaju. Neke od pacijentkinja, zaključila je Blaj, bile su „lude“ isto koliko i ona. Pritom, tvrdila je, u takvim bi uslovima čak i savršeno normalne žene, primorane da sede nepokretno od šest ujutru do osam uveče, da ćute, da im se ne daje ništa da rade ili čitaju — poludele.

Voda za kupanje bila je ledena i njome su pacijentkinje polivane preko glave i potom grubo trljane. No to što je bila hladna još i nekako: bila je strašno prljava jer je sestre nisu menjale, već su ih sve kupale istom vodom. Čak i kada bi bila promenjena, sama kada nikada nije spirana niti čišćena. Da se sve bude još gore, peškiri su bili zajednički pa su zdrave pacijentkinje brisane peškirima koje su prethodno koristile žene sa čirevima, posekotinama i upalama kože.

Posle deset dana u tom paklu, puštena je na zahtev i jemstvo „Njujork vorlda“. Njena reportaža, koja je kasnije objavljena i kao knjiga „Deset dana u ludnici“, izazvala je senzaciju i buru u čitavoj zemlji, a njoj donela doživotnu slavu i uvela je među besmrtne. Postavilo se pitanje, kako je moguće da je uspela da obmane čitav niz stručnjaka. Blaj je objasnila: prvi lekar koji su je pregledao više je pažnje poklanjao atraktivnoj sestri koja mu je pomagala prilikom pregleda, a ni ostali nisu bili bolji. Obrazovana je specijalna komisija, a ishod je bilo veliko povećanje budžetskih izdataka za zavode tog tipa i temeljitiji vid pregleda.

Njujorški azil za ludake, kako se zvala psihijatrijska bolnica na ostrvu Blekvel, danas Ruzvelt, 1893. godine. Foto: Wikimedia Commons/British Library, Mechanical Curator collection

Naredne 1888. godine predložila je uredništvu da krene na put oko sveta, da bi bila brža od junaka romana „Put oko sveta za osamdeset dana“ Žila Verna iz 1873. (slavni pisac je izgleda bio inspirisan podvigom Džordža Fransisa Trejna koji je tri godine ranije svet obišao putujući 80 dana, ne računajući dva meseca provedena u Francuskoj gde se pridružio Pariskoj komuni, zbog čega je bio u zatvoru dve sedmice i pušten tek na urgiranje američke vlade i pisca Aleksandra Dime).

Godinu dana docnije, dobivši rok od dva dana da se spremi, 14. novembra 1889. u 09.40 časova ukrcala se na parobrod „Augusta Viktorija“ i krenula na svoje 40.070 kilometara dugo putovanje. Sa sobom je ponela samo haljinu koju je imala na sebi, topli kaput, nekoliko pari donjeg rublja i torbicu sa osnovnim potrepštinama. Sav novac, 200 britanskih funti u banknotama i zlatu te nešto američkih dolara, držala je u maloj torbici okačenoj oko vrata. Bila je, razume se, zakopčana do grla.

Džon Brizbejn Voker, novi vlasnik tada tek tri godine starog „Kosmopolitana“, angažovao je sopstvenu reporterku Elizabet Bizland da krene istog dana sa ciljem da bude brža od sada već slavne Blaj, samo u suprotnom smeru. Blaj je za Bizlandovu saznala u Hongkongu i odbacila njenu nameru kao detinjariju; ali bez obzira na to, postojanje dve trke - jedne protiv druge i zajedno protiv roka od 80 dana — celom događaju je znatno povećalo publicitet koji je ionako bio ogroman. Posebno što je Pulicer organizovao nagradnu igru: čitalac je u sekund trebalo da pogodi kada će Blaj stići na početnu tačku, a ko bude najbliži dobiće besplatan put u Evropu i novac za trošak.

Ilustracija dočeka Elizabet Kokran, poznatije po pseudonimu Neli Blaj, nakon puta oko sveta za manje od 80 dana. Foto: Wikimedia Commons/United States Library of Congress

Blaj je išla preko Engleske, Francuske (u Amjenu je upoznala Žila Verna), Brindizija, Sueckog kanala, Cejlona, Singapura (gde je kupila majmunče), Hongkonga (gde je posetila koloniju gubavaca) i Japana. Sve vreme je slala kratke izveštaje o svom napretku, zahvaljujući razvoju podvodnih telegrafskih kablova, mada su duže reportaže putovale regularnim putem i često kasnile po nekoliko sedmica. Putovala je mahom sama, parobrodima i železnicom, ali je zbog loših vremenskih uslova u San Francisko stigla 21. januara sa dva dana zakašnjenja. Zato je Pulicer iznajmio privatni voz i ona je u Nju Džersiju bila već 25. januara 1890, tačno u 15.51 časova. Obišla je svet za 72 dana, 6 sati i 11 minuta.

Elizabet Bizland — kojoj je u Sauthemptonu rečeno da je zakasnila na brzi nemački parobrod „Ems“, u vlasništvu preduzeća koje je njen gazda g. Voker potplatio da je sačeka u luci — morala je preći u Irsku da u Kvinstaunu uhvati znatno sporiju „Botniju“, iako „Ems“ uopšte nije bio otišao. Da li je prevarena od strane nekoga koga je Pulicer potplatio, nikada se nije doznalo. Tek, Bizland je u Njujork stigla 30. januara, četiri i po dana brže od Vernovog Fileasa Foga ali pet dana sporije od Blaj.

Nekoliko meseci kasnije, gorepomenuti Džordž Fransis Trejn (čije prezime simptomatično znači „voz“) oborio je njen rekord i obišao svet za 67 dana, pa ponovo 1892. za 60 dana. Narednih decenija drugi će obarati njegov rekord: 1913. godine Džonu Henriju Mirsu trebaće 35 dana, 21 sat, 35 minuta i 18,75 sekundi; istom čoveku će 1928. trebati 23 dana, 15 sati, 21 minut i 3 sekunde; već naredne godine dirižabl „Graf Cepelin“ oboriće taj rekord pod pokroviteljstvom Vilijama Randolfa Hersta (američkog medijskog magnata i starog suparnika Džozefa Pulicera), čija su četiri reportera bila među posadom letelice, i obići svet za 21 dan, 5 sati i 31 minut.

Moderna statua Džozefa Pulicera na njujorškom Ostrvu Slobode, na kojem se nalazi i Kip Slobode. Foto: Wikimedia Commons/Lesekreis

Što se Neli Blaj tiče, ona se 1895. udala za milionera Roberta Simana. Imala je 37, a on 73 godine. Brak iz ljubavi? Pre će biti da g. Siman nije imao kome da ostavi svoje bogatstvo, i da je izabrao jednu pametnu mladu ženu baš zbog toga što je bila mlada, pametna i napredna. Bilo kako bilo, zdravlje g. Simana se pogoršavalo i on je svojoj ženi prepustio upravu nad preduzećem koje je proizvodilo konzerve za mleko i bojlere.

Nasledila ga je po njegovoj smrti 1904, bavila se čak i pronalazaštvom te imala nekoliko patenata registrovanih na svoje ime (unapređena konzerva za mleko, i poboljšana kanta za smeće), jedno vreme bila vodeća među ženama industrijalcima u Americi, ali se nakon bankrota preduzeća do kojeg je došlo usled njene nebrige i pronevere koju je izvršio upravnik fabrike — vratila istraživačkom novinarstvu i reporterskom zanatu.

1913. izveštavala je sa prve parade sifražetkinja u Vašingtonu (sifražetkinje su bile hrabre žene koje su se krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka borile za žensko pravo glasa), da bi tokom Prvog svetskog rata izveštavala uglavnom sa Istočnog fronta. Interesantno, bila je među prvim strancima koji su posetili naše ratište (austrougarske vlasti su je čak jednom uhapsile pod optužbom da je engleski špijun).

Preminula je 27. januara 1922. godine u 57. godini života. Sahranjena je na groblju „Vudlon“ u Bronksu. Danas se navršava 155. godina od rođenja ove majke jednog potpuno novog tipa istraživačkog novinarstva: direktnog, špijunskog, involviranog i penetrirajućeg, hrabrog i odvažnog. Lepa, okrugla godišnjica.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Više sa weba

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA