"KAD ČUJEM VAJLIJU, ŽELIM NEKOGA DA UBIJEM": Da li je ovo najnasilniji običaj na svetu? (VIDEO)

Takanakuj je običaj među andskim Indijancima u Peruu. Svakog Božića meštani se skupljaju i prozivaju na borbu onoga ko im se te godine zamerio na bilo koji način, a kome nisu oprostili. Ali, to nije sve

  • 0

Takanakuj - što na jeziku kečua, kojim govore andski Indijanci, znači "udarati jedan drugog" - godišnja je svetkovina (ako se tako može nazvati događaj koji podrazumeva niz tuča među zavađenim sugrađanima) koja se održava 25. decembra, na Božić, u provinciji Čumbivilkas, u blizini Kuska, u Peruu.

Običaj je počeo svoj život u Santo Tomasu, glavnom gradu te provincije, ali se vremenom preneo i u ostale gradove i sela u blizini, pa čak i u Kusko i Limu.

Glavni događaj se u današnje vreme odigrava u jednom malom selu u Čumbivilkasu, koje ima samo tri stotine žitelja, ali gde se tog dana okupi nekoliko hiljada ljudi kako bi gledali borbe. Dan posle Božića, u selu Ljike u blizini Kuska organizuje se druga svetkovina prilikom koje se najbolji borci iz brojnih domorodačkih sela okupljaju da bi se oslobodili negativne energije.

Datum je vrlo specifičan, a nekima bi se mogao učiniti i čudnim, budući da se radi o danu radosti i ljubavi, koji bi trebalo da prođe u miru.

Foto: YouTube/Logan Enriquez Foto: YouTube/Logan Enriquez

- Postoji smisao iza svega toga. Baš tog dana, mi se okupljamo da razrešimo nesporazume i zakopamo ratne sekire, a pritom postižemo i društvenu katarzu - kaže jedan učitelj iz tog kraja.

O čemu priča?

O razlogu zbog koga se ljudi biju. Ne radi se o nasumičnim borbama koje nemaju nikakvu svrhu, već se tuku ljudi koji su se jedni drugima u toku te godine zamerili na neki način. Recimo, vas je neko uvredio; tog dana tog čoveka pozovete na dvoboj da bi rešili problem i da biste se otarasili zle krvi. Razlog može da bude čak i pravne prirode, recimo, oko međa na zemlji; ovo ima smisla u državi koja ne može da se podiči efikasnom upravom.

Pre nego što vam ispričamo kako pesničenja izgledaju, postoje druge stvari koje su bitne da se iznesu kao uvod.

Foto: YouTube/Logan Enriquez Foto: YouTube/Logan Enriquez

Prvo, oblačenje. Postoji pet različitih tipova tradicionalnih "likova" u koje se borci maskiraju tokom ove ceremonije, i svaki ima različitu ulogu na bazi andskih kulturnih simbola. Većina ih ima osnovu u tradicionalnoj konjaničkoj opremi i obojenim peruanskim ski maskama, koje nisu sve iste, budući da dolaze u različitim bojama, da su različitog dizajna i teksture.

"Maheno" je najosnovniji kostim, i uključuje vunene jahačke pantalone, kožnu kapu, peruansku jaknu koja liči na haringtonku i šuplje bivolje rogove za alkohol. Ski maska je obojena u crvenu, zelenu, žutu i belu, što simboliše četiri kvadranta kosmosa.

"Kvaravatana" je kostim koji uključuje kožnu bajkersku jaknu, dugačke kožne kaubojske navlake preko pantalona, a na glavi ili mrtvu pticu ili lobanju jelenu. "Negro" predstavlja robovlasnika iz kolonijalne ere: kožne čizme do kolena, pantalone od češljane vune, košulja i prsluk, svilena vezena kapa u ružičastoj ili svetloplavoj boji, te kruna od kartona sa svetlećim papirom okolo i zvezdom na vrhu.

Foto: YouTube/Logan Enriquez Foto: YouTube/Logan Enriquez

"Langos" je španska reč za skakavca, a ovaj kostim je takav da liči na njega; izrađen od svetlećih materijala a čovek obično nosi i mrtvu pticu koja simboliše smrt koju je najezda ovih insekata izazvala tokom '40-ih godina prošlog veka. "Kara Galo" su ljudi koji ne nose neku specifičnu odeću vezanu za andsku kulturu, i stoga ne učestvuju u borbama, mada učestvuju u procesiji.

U danima pre borbi pije se mnogo alkohola. Na dan svetkovine, pije se još alkohola, mada se narod prvo okupi i zajedno doručkuje kod mesne crkve. Pije se i tokom celog dana, a pije se i posle da bi se utulio bol od tuče.

Zatim kreće procesija ka mestu na kojem će se dvoboji odigravati; muškarci prvo pevaju u visokim tonovima, a familije spremaju decu za nasilje koje će uskoro videti; deca su često obučena kao svoji očevi.

Foto: YouTube/Logan Enriquez Foto: YouTube/Logan Enriquez

Tip muzike koji se svira tokom takanakuja se zove "vajlija". Nastala je 1560. kao deo "Taki Unkuja", apokaliptičnog pobunjeničkog pokreta koji se pojavio kao deo otpora španskim osvajačima, a koji je imao svoje političke, verske i kulturne dimenzije.

Stihovi koji se pevaju bave se odbacivanjem autoriteta, sukobom i slobodom. Hor neprestano ponavlja jednu istu stvar tokom cele procesije, a domoroci veruju da ples uz vajliju transformiše čoveka u novu osobu.

- Kad čujem vajliju, želim nekoga da ubijem - objasnio je jezgrovito jedan meštanin kakav uticaj na psihu ima ta muzika.

Tuča počinje tako što onaj koji želi da se bije izađe na "bojno polje" i prozove protivnika imenom i prezimenom. Oni onda stanu u centar kruga, rukuju se i počnu sa borbom. Muškarci moraju da umotaju šake u tkaninu, a nije dozvoljeno gristi suparnika, udarati ga dok leži na zemlji ili mu čupati kosu.

Pobednik se odlučuje na osnovu nokauta ili intervencijom "zvaničnika", odnosno sudija, amatera koji nose bičeve kako bi gomilu okolo držali pod kontrolom. Nakon borbe, ponovo moraju da se rukuju. Ako se gubitnik ne slaže sa ishodom borbe, može da se žali i traži novu borbu.

Pričamo u muškom rodu, ali tuku se i žene, i to skoro kao i muškarci.

Šta radi vlada? Pokuša da iskoreni ovaj običaj, ali bez uspeha. Šta više, čak i ne-domoroci sada učestvuju u takanakuju, koji više nije vezan ni strogo za siromašne: sve klase participiraju.

(O. Š.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Više sa weba

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA